Anegdotska priča o prokopavanju pariskog metroa i neslaganjima radnika iz različitih krajeva Francuske i čestim potezanjima noževa u međusobim sukobima završava se ingenioznom idejom poslodavaca – napraviti hleb koji se lako lomi rukom i isključuje upotrebu noža. Ali, pre toga, još polovinom devetnasetog veka, svuda u Parizu mogle su se videti domaćice koje nose dugačke, tanke vekne, pretka današnjeg bageta. Njegove razmere bile su zadivljujuće, bio je dugačak i po dva do dva i po metra i nošen je kao naramak drva, na opšte divljenje tadašnjih putnika.
Baget kakvog danas znamo zapravo nastaje dvadesetih godina prošlog veka, kada su vlasti donele zakon po kom pekari ne smeju raditi između deset uveče i četiri ujutru. Da bi imali vremena za pripremu i svojim mušterijama ponudili svež hleb, pekari su prilagodili njegovu veličinu i težinu. Sama reč baget dobro ga opisuje jer znači štap, pal

