Nedavno sam video ovakav stari kuhinjski kredenac na jednom sajtu za antikvitetete. Podseća me na odlaske kod babe i dede. Imam utisak da su svi tada imali ovakav u kuhinji. Bio je tu stari mlin za kafu, onaj ručni, a i papagaj tigrica, iste takve plave boje, Kića (to je i znao da kaže – Kićo). Jaja ofarbana lukovinom na stolu, kada smo išli u posetu za uskrs. Pored ofarbanih jaja tu je bio i mnogo nekih čudnij jaja, ispunjenih nekim ukusnim domaćim namazima – paštetama, kako kroz maglu se sećam…
A hrana? Hrana je bila domaća, starinska, teška. Sada se sa nekom tugom i setom svega toga sećam. Koliko smo svega manje imali. I posuđa i aparata i namernica. Nikad čuli i videli tada nismo; mango, avokado i kivi… Blender, mikrotalasnu, idukcijsku ringlu, aparat za kafu sa patronama…
Imali smo manje stvari a više vremena, više smo se družili, nekako mi se čini i da smo bili i srećniji. Siguran sam da mlađi ne mogu to da shvate sada.
Stari zidni sat je otkucavao melodiju na pola sata i pun sat, nekim zvukom koji je ličio na crkveno zvono.
Televizor je bio negde na vrhu ormana, a na kablu sa struju je bio prekidač, kao na lampi. I to je bio daljinski upravljač. Klikneš na prekidač i TV se upali (bio je jedan kanal). Opet klikneš i TV se ugasi.
Uglavnom je bio ugašen.

