Selo malo u zimu hiljadudevestoosamdeset i neke budi mi sećanje na bezbrižno detinjsto. Sećam se da sam kao dete sa drugarima išli na obližnji breg i spuštali se u inprovizanim sankama koje su nam naše dede napravile od plastičnog dzaka napunjenog slamom. Retko ko je od dece imao prave sanke, ali to tada nije ni bilo važno. Važno je bilo da se mi lepo igramo, družimo, šalimo i smejemo.
Znali smo da cenimo (iako smo bili samo deca) svaki zajednički provedeni trenutak, da zapamtimo svaku sitnicu, čak i nečiju boju kape, svaki vrisak od nenadane grudve snega koja je pogodila nekoga u lice i svašta još nešto što se čovek sa godinama seti. I kada se dobro smrznemo i okvasimo od snega i vetra što štipa naše male obraze razbežimo se svako svojoj kući.
Mene su uvek čekali baka i deka pored toplog ognjišta gde su pekli hleb ispod crepulje. Taj miris nikada neću moći da zaboravim. Miris sveže pečenog hleba sečenog na kriške pa premazanog kajmakom. Njihove ljubavi i pažnje koje su mi posvećivali dok sam bila kod njih i što su mi omogućili da imam ovo sećanje koje me podseća na dom.

